Elevate_Mart_2022

Music » Muzika | 35 Ana Popović je rođena 1976. godine u Beogradu. Otac ju je upoznao sa bluzom i ona je počela da svira gitaru kada je imala petnaest godina Ana Popović was born in Belgrade in 1976.Her father introduced her to the blues, and she started to play the guitar when she was fifteen Beograd, Amsterdam, LA Kad bistemorali da poredite Beograd i Los Anđeles, da li bi bilo ikakve sličnosti? – Beograd i Los Anđeles nemaju baš mnogo dodirnih tačaka, ali zato je to i lepo, jer mogu da uživam u oba grada. Šta nalazim u jednom, ne tražim u drugom. Najčešće sam između tri „doma“: Los Anđelesa, Beograda i Amsterdama. Sva tri veoma su različita, a prelepa! BELGRADE, AMSTERDAM, LA If you had to compare Belgrade and Los Angeles, would they have any similarities? “Belgrade and Los Angeles don’t really have any similarities, but that’s also why it’s nice, because I can enjoy both cities. And what I find in one, I don’t seek in the other. I’m usually between three “homes”: Los Angeles, Belgrade and Amsterdam. All three are very different, and individually beautiful!” i nadmašim šta sam na prethodnim pločama uradila. Na taj način zadržavam staru publiku i osvajam novu. I tako punih 20 godina. Šta je za vas bluz? Ta muzika ipak ima američke korene, na koji način vi nalazite svoj bluz? – Sve oko mene je inspiracija za bluz. Svaki gruv može da se poveže sa bluzom. Svaka muzička ideja, bilo kroz akorde ili tekst, može dovoljno da se približi modernom bluzu. Iako mi sviramo najrazličitije žanrove: soul, fank, rok, džez… Rekli ste jednom prilikom da muzika uvek slavi život. Da li se nešto promenilo nakon ove dve teške godine pandemije kovida-19? – U poslednje dve godine pokazalo se da se u takvim momentima, kad gubim nadu i ne znam šta sutra donosi, čvrsto hvatam za sve šta muzika može da mi pruži. Zaista je predivno ići kroz život uz muziku. Gitaru ste počeli da svirate kao tinejdžerka, zahvajujući ocu. Kako se sećate mladosti i tih muzičkih večeri u svojoj kući? – To su mi najlepša sećanja! Moji roditelji su zaista znali da nas, decu, blisko povežu, inspirišu i da nam učine te godine jedinstvenim. Naš stan na 11. spratu bio je oaza muzike i umetnosti. Isključenja struje i liftovi koji ne rade nisu nas sprečavali da se okupimo za džem-sešn. Vukli smo muzičke instrumente na 11. sprat i svirali i pevali do kasno u noć. Brus Springstin vas je nazvao đavolski dobrom gitaristkinjom. Da niste bili na „raskršću“ i prodali dušu đavolu? Bez sve šale, može li se to naučiti ili teče venama? – Definitivno se radi o kombinaciji. Mnogo se može postići upornošću i vežbom. Naravno, tu posebnu crtu, koja je takođe neophodna, imaš ili nemaš. To se ne može uvežbati. Koliko je teško biti žena u muškom svetu gitare? –Ulazimo u doba kadnije tako teško. Divimse ženama koje su bile umuzici mnogo premene, jer tada je zaista bilo teško da te bilo ko shvati ozbiljno. To su žene koje su bile studijski muzičari, završavale prestižne muzičke škole i krčile put nama koje smo došle kasnije. Iz priča s njima shvatam koliko je, pored talenta, bitno da si rođen u pravom vremenu. Imate li omiljenu gitaru i zašto? – Dve omiljene gitare su mi fender all original ’64. Tomi je glavna gitara, ali imam i fiesta red reisue ’57. Sviramnanjoj na svim koncertima od početka karijere, a dobila sam je od roditelja davne 1996.

RkJQdWJsaXNoZXIy MzExMjc5