| 95 Za vsaku dobru reč kaj reći si mi znala, za vsaki pogled tvoj, za vsaki smeh tvoj, fala, pevao je tiho bariton za klavirom, a mi smo stajali kao omađijani tim rečima ispevanim na dijalektu koji slabo razumemo. U vili ZelenjakVentek mi, grupa novinara svih uzrasta iz Srbije, stajali smo zaneseni tužnommelodijomnakon što smo se dobro najeli slasnih štrukli i mirisnih štrudli. Došli smo da otkrijemo Zagorje i prošetamo stazama Titovog detinjstva u Kumrovcu, ali taj trenutak u konobi staroj stotinu godina, ušuškanoj među zelene brežuljke, prebacio nas je negde van vremena. Vlasnik vile je zapevao, a u pesmi su mu se skladno, u savršenoj terci, pridružili putnici namernici, dva starija Slovenca. Više nije bilo nikakve sumnje da smo u zavičaju Josipa Broza, a na trenutak se čak činilo da SFRJ nije tako davna prošlost. I oni među nama rođeni nakon Titove smrti bili su dirnuti tom pesmom spevanom pre socijalističke Jugoslavije, za koju je tekst napisao pesnik Dragutin Domjanić još tridesetih godina prošlog veka. Svoju besmrtnost duguje činjenici da iako zvuči ljubavno, zapravo nije posvećena ženama, niti devojkama – već majkama. Ipak, dobila je novu konotaciju i zauvek ostala asocijaciTekst/Words: Jelena Pantović Fotografije/Photography: iStock, TO Kumrovec
RkJQdWJsaXNoZXIy MzExMjc5