Jun

44 | Intervju » Interview INTERVJU / INTERVI EW šće tragam za svojim manama. Pokušavam da zapamtim kako sam rešio neku ulogu ako sam naišao na neki problem. Ali TV i filmske role u trenutku prikazivanja budu već daleko od mene, a ja sam posvećen sadašnjosti. Rado čujem i mišljenje bliskih ljudi. Kad ste prvi put stali na teatarsku scenu u rodnom Kruševcu? – Sa osam godina sam premijerno recitovao pesme na sceni i igrao sam u Domu omladine u Kruševcu u amaterskom Teatru ZA. Trenirao sam rukomet i to me je vodilo, a voleo sam i književnost. Moj brat od strica Milan me je kao dečaka dovodio u JDP da gledam predstave. Ali tek nakon što sam u rodnom gradu odgledao Putujuće pozorište Šopalović Dejana Mijača, zainteresovao sam se za glumu i rešio da se tome posvetim. Gledajući taj komad, osetio sam jaku strast i emociju za scenu, pa sam pod tim utiskom morao da otkrijem da li sam zapravo samo dobar gledalac ili mogu da budem i učesnik u pozorištu. Koju lekciju iz sporta o uspesima i porazima primenjujete na glumu? – Savladao sam značenje pojma kapiten. Naučio sam i da budem oprezan s povredama zbog kojih bih morao da odsustvujem s posla, a i ugrozio egzistenciju porodice. A povređivao sam se i za vreme studija. Imao sam i glumačkih poraza, pa sam zato postao oprezan, jer znam kako se negativno to na mene odrazilo i trebalo mi je vremena da se opet podignem. Imao sam raskrsnice u životu i glumi i uloge posle kojih više ništa nije bilo isto. Na primer, uloge u Prokletoj avliji , Don Krstu, a najviše uloga Otela u JDP-u. Nisam bio ubeđen da sam spreman za taj lik, ali me je naša upravnica ubedila da jesam. Studirali ste u jednoj od „zlatnih klasa“ kod profesora Vladimira Jevtovića. Koliko je to obaveza? – Prvo su u našoj klasi odskočili Nebojša Glogovac, Nataša Ninković i Sergej Trifunović. Oduvek smo jedni prema drugima bili dobronamerni i iskreni. Kad nismo dobri u nekoj roli, kažemo to jedni drugima. Današnji klinci su talentovaniji od nas za glumu, ali i vreme je danas drugačije, a oni ga bolje kapiraju nego moja generacija. Mi nismo imali toliko TV i filmskih prilika za lakše uloge, ali nas je vuklo pozorište, pa smo kao mladi imali šansu da budemo među nosiocima repertoara. Ja sam uvek učio. Šta bi vam donelo veliku profesionalnu promenu? – Još profesor Vladimir Jevtović mi je objasnio da nisam tip čoveka koji bi trebalo da ima rezervnu profesiju. Pokušao sam i to i nisam se snašao. Treba da budeš zadovoljan ako možeš da se izraziš u svom poslu. Ja mogu. Da li ste imali želju da odete u drugo pozorište ili van Srbije? – JDP nisam nikad želeo da promenim. U inostranstvu mi se nisu dopali kastinzi jer malo je naših glumaca sa bogatom karijerom koji su tamo uspeli da igraju ono što stvarno žele. Nikad mi nije bila želja da stignem u Holivud. Nisam odbacio mogućnost rada van zemlje, nikad se ne zna, ali ne žudim za tim. Zanima me samo da se na svom jeziku što bolje glumački izrazim. Srećom, imam prilike za to. Supruga vam je i koleginica, sjajna glumica Sloboda Mićalović. Trudite li se da ne unosite glumu preko kućnog praga? – Velika mi je radost bila kad sam glumu uneo i u svoj dom, mada sam ranije pokušavao da to ne činim. Ali to nije bilo moguće jer je gluma naš život. Mnogo razgovaramo o svemu, bude i razmimoilaženja u stavovima. I što je više tema za razgovor, to je odnos bliži, a kad radimo zajedno, kao u seriji Tajne vinove loze, i ispred i iza kamera se odnosimo profesionalno, nema gledanja kroz prste. Pecanje vam je strast? – Pecanje je vrlo intimna stvar. Najčešće pecam na Dunavu, ranije sam češće bio ribar na Moravi, kruševačkom jezeru, Drini, Savi. Somovi i štuke su mi dosad najveći ulov. Imam prijatelje sa kojima rado pecam, jer ne mogu sa svakim. A sa njima uz pecanje mogu i da pričam i da ćutim, i to je prava stvar. Kojim stvarima privatno dajete prioritet? – Sve je na slovo P. Porodica, pozorište, prijatelji, pecanje. A volim i da kuvam. Šta vam nedostaje u prvih 50 godina, koliko ćete napuniti u avgustu? – Najviše sam želeo porodicu i od tada nisam ni za šta uskraćen. Razgovaram s Bogom, to je vrlo intimna stvar. Razmišljam samo kako izgleda sadašanjost. I neka tako ostane. Umem da opraštam i zaboravim. Ne bih se vraćao u prošlost. Da li rado letite avionima Er Srbije? – O da, obožavam letove. Najčešće čitam na letovima, ne uspevam da zaspim. Jedna od meni najdražih reklama, u kojoj sam glumio stjuarta, jeste čuvena reklama za avione JAT-a. Sada bih najradije leteo za Njujork da ćerkama ispunim veliku želju da posete kumića u Los Anđelesu. Obožavam letenje i avione. Sada bih najradije sa porodicom odleteo za Njujork I adore flying and airplanes. Now I’d most like to fly to New York with my family Tekst/Words: Ana Vodinelić Fotografije/Photography: Mitar Mitrović

RkJQdWJsaXNoZXIy MzExMjc5